Danasnja se cesta mora gutati polako. Ne mozes se s Marokom pozdraviti na brzinu, nakon svega sto smo prosli. Cesta je bas kako ljudi romanticno predstavljaju putovanje motorom. Oko četiristo kilometara krivudavih puteva kroz puste predjele sjevernog Maroka, uz prolazak kroz poneko selo i grad. Ta ljepota znaci ujedno i 8-10 sati voznje.
Penjemo se na 1.800 n/m, temperatura pada na 15°-20°. Cesta je losa, ostecena kamionima i velikim traktorima. Ovdje rade ozbiljni farmeri, plantaze maslina, žitarice… Iz jucerasnjeg pustinjskog i planinskog oker/bordo svijeta, sada putuješ satima kroz zeleno/žuta polja.
U jednom trenutku cijeli pejzaz je visoravan s pasnjacima, pastirskim nastambama i beskrajnim poljima janjaca. To se onda mora testirati i organolepticki. Ponovno čađava mehana uz cestu u malom mjestu na brdu. Janjeca i juneca tjelesa vise u mesnici, a pored, majstor na dugackom, dimecem vibrafonu. Narucim jednu simfoniju kotleta, da mogu u miru testirati. Uskoro pristizu i dva autobusa iz kojih prokuljaju bijeli turisti. Šoferi autobusa namiguju gazdi janjeceg orkestra. Za njih stize poseban tanjur. Ocjena je 5/5 i za meso i za termicku obradu. Pa ako se po masnom janje poznaje ovo spada u bolje tanjure koji su bili predamom. Uz cresku janjetinu koja je van kategorije, te svevišnju afganistansku koju jos nisam probao.
Kasnije stojim pored ceste, u tisini zelenog polja. Kad prodju vozila uronis u tisinu s tihom pozadinaskom bukom pčela. Boje su s Van Goghove palete. Tu su i suncokreti, da prisnaze. Uopce, cijeli taj sjever Maroka u svibnju botanicki je polubrat Provanse i Toskane.
Sa zalaskom sunca stizem u Instagram grad Chefchaouen. Netko je ovdje davno imao visak modre galice, pa su je pomijesali s krecom i pofarbali grad i iznutra i izvana. I od toga napravili mamac za turiste s fotoaparatima. Svi uobicajeni marokanski suveniri su ovdje prefarbani u takve tonove plavog. Na momente su procelja kuca ukrasena do psihodelije. Mozda je razlog tome i fini zacin kojeg ti po mracnim prolazima nude šaptom, u povjerenju. “Monsieur, bla/bla…najbolji…bla/bla…garantiram vam kvalitetu (ruka na prsa)…”. Necemo saznati.
U svakom mjestu se moze pronaci ljepota, pa se ne dam smetati plavilom i trazim lijepe kadrove.
U ducanu s domacim prehrambenim i kozmetickim proizvodima degustiram zlicu meda of pustinjskog kaktusovog cvijeta. S iglicama je, kaze madame, kad sam vec progutao. I smije se mom uzasnutom izrazu lica, jer pekuća bol ce trajati slijedecih 15 minuta. A onda, kaze,nastupa zdravlje.
Inšallah.
